ISTOČNI JADRAN I BIZANT U posljednjih petnaestak godina nekoliko velikih europskih i svjetskih muzeja (u Paderbornu, Mainzu, New Yorku, Münchenu, Londonu, Milanu...) monografskim izložbama i opsežnim studijskim katalozima, predstavilo je bizantsku baštinu koja se čuva u tim muzejima, a koja potječe s različitih lokaliteta s prostora nekadašnjeg Bizantskoga Carstva. Riječ je o zbirkama koje su upotpunjavane povremeno, uglavnom otkupom i donacijama, tijekom 19. stoljeća. Posudbom eksponata iz drugih muzeja te su izložbe također težile i što cjelovitijem prikazivanju uloge i važnosti bizantske umjetnosti na kulturno stvaralaštvo zapadne Europe. Ni jedna od tih izložbi, ponajprije zbog jezičnih barijera, nije ni na koji način dotaknula takve spomenike s prostora današnje Hrvatske. Stoga je jedna od zadaća izložbe Istočni Jadran i Bizanti kulturno-povijesna valorizacija bizantske ostavštine u našim krajevima. To je posebno važno i stoga jer se tadašnja hrvatska država nalazila na periferiji Europe, u zoni koja je neposredno graničila s Bizantom. Izložba Istočni Jadran i Bizant, dakle, valorizira i razrađuje umjetnost i kulturu kasnoantičkoga i ranosrednjovjekovnoga doba, koja je nastajala i razvijala se pod različitim utjecajima, a poglavito pod utjecajem bizantske umjetnosti, od 6. do 12. stoljeća. U teritorijalnom pogledu obrađuje spomeničku baštinu s područja današnje Hrvatske. Na tim područjima bizantska vlast nije bila jednako intenzivno i jednako dugo nazočna. U Panoniji svega nekoliko desetljeća, u Istri do 788. godine, a u pojedinim priobalnim dijelovima Dalmacije do 12. stoljeća. Stoga je i logično da je izložba uglavnom usmjerena prema prostoru istočnojadranskog arhipelaga, priobalja i zaobalja. U okviru izložbe dotiču se i veze istočne i zapadne obale Jadrana (Ravenna, Venecija, Akvileja) te veze s prijestolnicom u Konstantinopolu i drugim dijelovima Bizantskoga Carstva. Respektira se i položaj ranosrednjovjekovne Hrvatske između Franačkoga i Bizantskoga Carstva (na primjeru Zadra uoči Aachenskoga mira 812. godine) te relativna normalizacija hrvatsko-bizantskih odnosa u drugoj polovini 10. stoljeća kada je hrvatski kralj Stjepan Držislav (969. – 996.) iz Carigrada dobio naslov eparha i patricija. Tijekom 11. stoljeća hrvatski vladari postupno su preuzimali dominaciju u priobalnoj Dalmaciji, u kojoj bizantska vlast do kraja stoljeća potpuno iščezava. Dokumenti Istočni Jadran i Bizant