Dosanjani san vizionara
UZ 150. OBLJETNICU ROĐENJA FRA LUJE MARUNA, UTEMELJITELJA HRVATSKE NACIONALNE ARHEOLOGIJE (1857. -2007.)
AUTOR IZLOŽBE: MATE ZEKAN, MUZEJSKI SAVJETNIK
Prije stotinu pedeset godina, 10. prosinca 1857. godine, rođen je Stipe Marun, koji s osamnaest godina života, nakon završetka Državno-franjevačke gimnazije u Sinju, stupa u franjevački red u samostanu na Visovcu te dobiva redovničko ime Aloysius. Na sačuvanim spisima najčešće se potpisuje kao fra Lujo, kroatiziranom inačicom svojega redovničkog imena, pod kojim je postao poznat u stručnim i znanstvenim krugovima, kao i u javnom životu.
Zarana se, na zasadama romantizma i probuđene nacionalne svijesti, a pobudama svojih sinjskih gimnazijskih profesora, počeo baviti istraživanjem hrvatskih spomenika.
Presudan događaj koji je odredio životni put Luje Maruna, kako se poslije pokazalo, povezan je s protivljenjem samostana sv. Ante u Kninu polaganju tračnica željezničke pruge Siverić - Knin godine 1884. preko samostanskoga zemljišta na položaju Kapitul, gdje su se nalazile ruševine starog samostana sv. Bartula. U nakani nadziranja radova, u svrhu spašavanja od uništenja i očuvanja narodnih spomenika s tog položaja, provincijal početkom godine 1895. raspoređuje Maruna na službu u Knin, gdje on preuzima brigu o tom lokalitetu, ali i istraživanju hrvatskih starina u kninskoj okolici.
Potaknut slučajnim i neočekivanim nalazima spomenika pri ograđivanju groblja i raščišćavanju ostataka kapele sv. Luke u nedalekoj Biskupiji, na položaju Crkvina, prekida sa stihijskim radom te žurno organizira najprije Naročiti, a potom Promicateljni odbor za iskopine hrvatskih starina, koji je pripremio zakonsku podlogu utemeljenju najprije Kninskoga, a od godine 1893. Hrvatskoga starinarskog društva.
Pri ustroju Društva, 3. srpnja godine 1887., svjestan da osim zanosa prema hrvatskim starinama nema nikakve druge spreme, predsjedničku je čast fra Lujo bio namijenio Frani Buliću, ali je taj, u zadnji čas, ponudu odbio, pa je Marun primoran preuzeti vodstvo.
Našavši se neočekivano na čelu jednoga arheološkog druš
tva, fra Lujo Marun se, kako će poslije vrijeme pokazati, sudbinski vezao uz tu domoljubnu udrugu i iz nje iznjedreni Prvi muzej hrvatskih spomenika. Zbog njihovih interesa sukobljava se sa svojom zavjetnom redodržavom, zastupnicima drugačijeg, po njegovu mišljenju neprihvatljivoga i štetnog mišljenja, potom s političkim i vjerskim protivnicima, zaglupljenim i nagovorenim seljacima, pred kojima u tri navrata uspijeva spasiti goli život, štiteći se u takvim neprilikama i s dva revolvera.
“Moja strastvena ljubav za napredak starinarskog društva, koje sam ljubio svim srcem i dušom, više nego zdravlje, čast, dapače sram me je kazati: više nego i dušu svoju”, izjava je iz koje se zrcali njegova predanost ideji i stvari, asketizmu i opsjednutosti svojom misijom.
Manje od toga, nakon temeljitog izučavanja Marunove ostavštine, ne možemo reći ni mi danas. Naprotiv, možemo ustvrditi da je citirana rečenica Marunova
ispovijed, ali i najbolja formulacija, koja u svoj punini ocrtava djelovanje i žrtvu fra Luje Maruna.
Prikazati, pak, život takvog čovjeka sveobuhvatna je, slojevita, složena i osjetljiva zadaća. Priča je to koju je veoma teško rekonstruirati, gradivo dostatno za nekoliko biografskih romana i filmova. O Marunu, njegovu životu i njegovu djelu napisano je tek nekoliko osvrta te jedno manje, ali vrijedno i akribično monografsko djelo. Svojim neshvatljivo upornim i odlučnim djelovanjem u spašavanju hrvatske kulturne baštine krajem 19. i tijekom tridesetak godina 20. stoljeća, Marun sigurno spada među najzaslužnije i najuglednije Hrvate svojega vremena.
Svrhovito dokazivanju samosvojnosti Hrvatske i njezine srednjovjekovne arheološke baštine, Marun je na području Dalmacije obišao svako selo i brojne arheološke položaje u njima, te dio Like i jugozapadne Bosne. Na brojnim je položajima sam ili preko povjerenika obavio pokusna iskopavanja, a prikupljene nalaze donosio u kninski Muzej.
U razmaku od četrdesetak godina razvidna je evolucija tog našeg neimara, od analfabetskog početka do zavidno knjižno-terminološki stručne i znanstveno dorasle osobe, sukladne vremenu i tadašnjem stanja arheološke struke, kada su prvenstveni ciljevi i zadaci bili prikupiti što više arheološke građe, svjedočanstava hrvatskoga identiteta i njegova tisućljetnog ukorjenjivanja u maticu zemlju.
Ocjenjuje li se uspješnost jednoga života po ostavštini, Marunovo je djelo kapitalno.
Težeći obogaćivanju muzejskog fundusa, on razvija iznimnu terensku djelatnost, koja se i iz današnjih okvira čini nevjerojatnom. Sam ili uz pomoć svojih suradnika otkrio je desetak starokršćanskih i više od trideset srednjovjekovnih crkava, od kojih je najveći broj djelomično, a manji broj cjelovito istražio; k tome je pregledao još tridesetak lokaliteta te ondje poduzeo manja iskopavanja u svrhu utvrđivanja ostataka starijih crkava.
Zbirci od gotovo dvije i pol tisuće kamenih spomenika koji su preneseni uglavnom s tih nalazišta u Muzej, treba pridodati više od tri tisuće sitnih predmeta prikupljenih istraživanjem srednjovjekovnih grobalja. Taj fundus obogaćivalo je i 600 predmeta prethrvatskog razdoblja (prethistorijskih i antičkih) koje je Marun nabavio najčešće otkupom, kao i oko 1300 rimskih kamenih spomenika, koje je, uz otkup, pribavio iskopavanjima rimskih položaja.
On je od početka shvatio da, zbog ozbiljnosti i važnosti pothvata (poduzeća, kako bi on rekao), mora s rezultatima rada Hrvatskoga starinarskog društva, pa i svojega osobnog, upoznati hrvatski narod te u njega poticati svijest o potrebi istraživanja spomeničke baštine. Stoga tromjesečna Izvješća i Bilježke kroz starinske izkopine u kninskoj okolici, objavljuje u Viestniku hrvatskoga arkeologičkoga družtva iz Zagreba, u rubrici Glasnik starinarskog družtva u Kninu. Kada je s odlaskom Šime Ljubića u mirovinu Viestnik privremeno ugašen, Marun pokreće Starohrvatsku prosvjetu, prvi strukovni časopisa za srednji vijek u Hrvatskoj i među Južnim Slavenima, koja je pod uredništvom F. Radića u deset godina, osim 1899. i 1902. godine, tiskana redovito, u 22 sveska, podastirući svijetu arheološke nalaze, okolnosti njihova nalaza te topografske podatke nalazišta.
Posebno treba istaknuti Marunovu skrb o smještaju spomenika. Nakon što su hodnici kninskoga samostana postali pretijesnima i nedostatnima za smještaj nagomilane građe, Marun potiče izgradnju Prvoga muzeja hrvatskih spomenika. Njegovom izgradnjom nije cjelovito riješen problem prostora te za tu svrhu fra Lujo kupuje susjednu kuću. Upućuje apel hrvatskom narodu za spas Kninske tvrđave te nakon njezine kupnje u jednu od njezinih zgrada smješta rimske spomenike.
Vođen mišlju o samosvojnosti hrvatskih starina te o opasnosti miješanja s antičkim starinama, čime bismo “naše spomenike izložili, da jih priklopi sjaj jačih spomenika”, karakterno čvrst i odlučan, ustrajan i nepokolebljiv, kakav je već bio, Marun ne odustaje od nakane izgradnje posebnoga hrvatskog arheološkog muzeja, pa u dva navrata, prije i nakon Prvoga svjetskog rata, za njega naručuje idejna arhitektonska rješenja.
Tu njegovu viziju ostvarili su tek njegovi nasljednici, prije trideset godina, kada je hrvatska arheologija, kojoj je on utemeljitelj, u svom razvoju dosegnula već zavidan ugled i osigurala sebi mjesto kao samosvojna arheološka disciplina.
Izgradnjom Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika osiguran je prostor dostojan Marunova sna, u kojemu natpisi hrvatskih dostojanstvenika i vladara, Trpimira, Branimira, Muntimira, Svetoslava, Držislava i Zvonimira, potom najveća svjetska zbirka srednjovjekovnih naušnica te najluksuznija konjanička oprema i mačevi karolinškog vremena Europe, trebaju trajno upućivati na visok kulturni i politički doseg Hrvata u srazu s europskom civilizacijom tijekom srednjeg vijeka. Zasluga je Luje Maruna što nam ih je priskrbio svojim ustrajnim i nepokolebljivim marom. Tolikim, da je do pred samu smrt, koja ga je zadesila 15. siječnja 1939. godine, bio neraskidivo vezan uz teren i traganje za spomenicima. Ostvarilo se i predviđanje Šime Ljubića, koji je Marunu već na početku njegova starinarskoga rada, shvativši njegovo iznimno značenje za arheološku znanost uputio ove riječi:
“Udarili ste već liepi početak hrvatskoj, narodnoj arkeologiji, kojoj do sad ni znaka nebijaše; nastojte o tom, da je podignete do stalnoga temelja, a tim ćete si podignuti spomenik najzavidniji za sve vieke, jer to je Vaš obret, Vaše djelo.”